Povijesna pozadina i razvoj automobilskih kočnih pumpi mogu se pratiti do ranih dana automobila izuma. U to se vrijeme kočni sustav uglavnom oslanjao na kočnice i kočnice za stopala. Ove metode nisu samo bile neugodne za rad, već su često uzrokovale nesreće zbog nepravilnog rada. Kako bi riješili ove probleme, 1905. godine Lee J. Sturtevant iz Sjedinjenih Država izumio je sustav vakuumskog kočnice, koji je koristio vakuumsku pumpu za stvaranje vakuuma, tako da su kočnice bile u angažiranom stanju, shvatile automatizaciju i koordinaciju kočenja vozila i smanjili pojavu nesreća. Razvoj automobilske industrije, kočna pumpa prošla je mnoga poboljšanja. U 1960 -ima izmišljen je tlak - potpomognuta vakuumska pumpa, koja je stvorila vakuumski tlak kroz električnu vakuumsku pumpu, poboljšavajući performanse i reaktivnost kočnica. U 1980 -ima, primjena Micro - elektromehaničkih sustava (MEMS) dodatno je poboljšala performanse i radni vijek kočne pumpe. Rani kočni sustav bio je uglavnom mehaničko kočenje, oslanjajući se na princip poluga za kočenje kroz trenje između blokova trenja i guma. Kako se brzina vozila povećavala, ova jednostavna mehanička kočnica postupno je postala nesposobna. Godine 1900. William Maybach izumio je najravniju kočnicu bubnja, koja se koči trenjem između ploče trenja i unutarnje strane kočnice koja se okreće s kotačima, ali je kasnije zamijenjena kočnicama diska zbog problema s raspadanjem topline i performansi. Godine 1902. Frederick William Lanchester dizajnirao je najraniju kočnicu diska. Iako se u to vrijeme nije široko koristio zbog materijalnih i tehničkih ograničenja, s razvojem materijalne tehnologije, kočnice diska postupno su postale mainstream.
Tehničke značajke modernih kočnih pumpi uključuju električne vakuumske pumpe, pomoćne sustave tlaka i primjenu mikro - elektromehaničke tehnologije, koja značajno poboljšava performanse i pouzdanost kočnog sustava.
